Iako PFI i ISO standardi izgledaju vrlo slični na mnogo načina, važno je napomenuti često suptilne razlike u specifikacijama i referentnim metodama ispitivanja, jer PFI i ISO nisu uvijek uporedivi.

Nedavno su me zamolili da uporedim metode i specifikacije navedene u PFI standardima sa naizgled sličnim standardom ISO 17225-2.

Imajte na umu da su PFI standardi razvijeni za sjevernoameričku industriju drvenih peleta, dok u većini slučajeva novoobjavljeni ISO standardi u velikoj mjeri liče na nekadašnje EN standarde koji su pisani za europska tržišta. ENplus i CANplus sada upućuju na specifikacije za klase kvaliteta A1, A2 i B, kako je navedeno u ISO 17225-2, ali proizvođači prvenstveno proizvode „razred A1“.

Također, dok standardi PFI obezbjeđuju kriterije za premium, standard i utility razrede, velika većina proizvođača proizvodi premium razrede. Ova vježba upoređuje zahtjeve PFI-jevog premium razreda sa standardom ISO 17225-2 A1.

PFI specifikacije dozvoljavaju raspon zapreminske gustine od 40 do 48 funti po kubnom metru, dok ISO 17225-2 upućuje na raspon od 600 do 750 kilograma (kg) po kubnom metru. (37,5 do 46,8 funti po kubnoj stopi). Metode ispitivanja se razlikuju po tome što koriste različite veličine kontejnera, različite metode zbijanja i različite visine izlivanja. Pored ovih razlika, obe metode inherentno imaju veliki stepen varijabilnosti kao rezultat toga što test zavisi od individualne tehnike. Uprkos svim ovim razlikama i inherentnoj varijabilnosti, čini se da ove dvije metode generiraju slične rezultate.

Opseg prečnika PFI je od 0,230 do 0,285 inča (5,84 do 7,24 milimetara (mm). Ovo je uz razumijevanje da američki proizvođači uglavnom koriste matrice od jedne četvrtine inča i neke nešto veće veličine kalupa. ISO 17225-2 zahtijeva da proizvođači deklariraju 6 ili 8 mm, svaki sa tolerancijom plus ili minus 1 mm, što omogućava raspon potencijala od 5 do 9 mm (0,197 do 0,354 inča), s obzirom na to da prečnik od 6 mm najviše liči na uobičajenu jednu četvrtinu inča (6,35 mm). ) veličine kalupa, za očekivati ​​je da će proizvođači deklarirati 6 mm. Neizvjesno je kako će proizvod prečnika 8 mm utjecati na performanse peći.

Za izdržljivost, PFI metoda prati metodu prevrtanja, gdje su dimenzije komore 12 inča x 12 inča x 5,5 inča (305 mm x 305 mm x 140 mm). ISO metoda koristi sličnu čašu koja je samo nešto manja (300 mm x 300 mm x 120 mm). Nisam otkrio da razlike u dimenzijama kutije uzrokuju značajnu razliku u rezultatima testa, ali u teoriji, malo veća kutija može sugerirati malo agresivniji test za PFI metodu.

PFI definira finoće kao materijal koji prolazi kroz žičanu mrežu od jedne osmine inča (kvadratna rupa od 3,175 mm). Za ISO 17225-2, sitne čestice su definisane kao materijal koji prolazi kroz okrugli zaslon promjera 3,15 mm. Iako su dimenzije ekrana 3.175 i 3.15 slične, jer PFI ekran ima kvadratne rupe, a ISO ekran okrugle, razlika u veličini otvora blende je oko 30 posto. Kao takav, PFI test klasifikuje veći dio materijala kao sitne, što otežava prolazak PFI testa sitnih čestica, uprkos tome što ima uporedive zahtjeve za finoće za ISO (oba upućuju na granicu finoće od 0,5 posto za materijal u vrećama). Osim toga, ovo uzrokuje da rezultat testa izdržljivosti bude približno 0,7 niži kada se testira PFI metodom.

Za sadržaj pepela, i PFI i ISO koriste prilično slične temperature za pepeo, 580 do 600 stepeni Celzijusa za PFI i 550 C za ISO. Nisam vidio značajnu razliku između ovih temperatura i smatram da ove dvije metode daju uporedive rezultate. Granica PFI za pepeo je 1 posto, a ISO 17225-2 granica za pepeo je 0,7 posto.

Što se tiče dužine, PFI ne dozvoljava da više od 1 posto bude duže od 1,5 inča (38,1 mm), dok ISO ne dozvoljava da više od 1 posto bude duže od 40 mm (1,57 inča) i ne dozvoljava pelete duže od 45 mm. Kada se poredi 38,1 mm 40 mm, PFI test je rigorozniji, međutim, ISO specifikacija da nijedan pelet ne može biti duži od 45 mm može učiniti ISO specifikacije rigoroznijim. Za metodu ispitivanja, PFI test je temeljniji, jer se test izvodi na minimalnoj veličini uzorka od 2,5 funte (1.134 grama), dok se ISO test izvodi na 30 do 40 grama.

PFI i ISO koriste metode kalorimetra za određivanje vrijednosti grijanja, a oba navedena testa daju uporedive rezultate direktno iz instrumenta. Za ISO 17225-2, međutim, specificirana granica za energetski sadržaj je izražena kao neto kalorijska vrijednost, koja se također naziva niža vrijednost grijanja. Za PFI, vrijednost grijanja se izražava kao bruto kalorijska vrijednost ili viša vrijednost grijanja (HHV). Ovi parametri nisu direktno uporedivi. ISO daje ograničenje da A1 peleti moraju biti veći ili jednaki 4,6 kilovat-sat po kg (ekvivalentno 7119 Btu po funti). Standard PFI zahtijeva od proizvođača da objelodani minimalni HHV koji je primljen.

ISO metoda za hlor referencira jonsku hromatografiju kao primarnu metodu, ali ima jezik koji omogućava nekoliko tehnika direktne analize. PFI navodi nekoliko prihvaćenih metoda. Svi se razlikuju po svojim granicama detekcije i potrebnim instrumentima. PFI-jeva granica za hlor je 300 miligrama (mg), po kilogramu (kg), a ISO zahtjev je 200 mg po kg.

PFI trenutno nema metale navedene u svom standardu i nije navedena nijedna metoda ispitivanja. ISO ima ograničenja za osam metala i upućuje na ISO metodu ispitivanja za analizu metala. ISO 17225-2 takođe navodi zahteve za nekoliko dodatnih parametara koji nisu uključeni u PFI standarde, uključujući temperaturu deformacije, azot i sumpor.

Iako PFI i ISO standardi izgledaju vrlo slični na mnogo načina, važno je napomenuti često suptilne razlike u specifikacijama i referentnim metodama ispitivanja, jer PFI i ISO nisu uvijek uporedivi.